Nesanica: Određene vrste moždanih stanica objašnjavaju genetski rizik
Novo istraživanje u časopisu Genetika prirode identificira pojedinačne tipove moždanih stanica i područja mozga koja su uključena u nesanicu, nudeći nove ciljeve liječenja za ovo stanje.
Nesanica pogađa približno trećinu ljudi koji žive u Sjedinjenim Državama i približno 770 milijuna ljudi širom svijeta.
Kao što će znati mnogi ljudi s nesanicom, postoji tendencija da se misli da je zaspanje stvar snage volje.
Međutim, sve više studija pokazuje da on zapravo ima snažnu neurobiološku komponentu.
Primjerice, 2016. godine znanstvenici su otkrili abnormalnosti na traktima bijele tvari ljudi koji žive s nesanicom, kao i na dijelovima njihovog limbičkog sustava. Novija istraživanja otkrila su specifične genetske varijante povezane s rizikom od nesanice.
Sada je međunarodni tim istraživača otišao dalje, analizirajući genetske podatke preko 1,3 milijuna ljudi u pokušaju da izazove pojedinačne gene, tipove moždanih stanica, područja mozga i neurobiološke procese koji su u osnovi nesanice.
Danielle Posthuma, profesorica statističke genetike na Vrije Universiteit Amsterdam u Nizozemskoj, vodila je novo istraživanje s Eusom Van Somerenom, profesorom neurofiziologije na nizozemskom Institutu za neuroznanost u Amsterdamu.
Studija donosi 'spektakularne rezultate'
Koristeći podatke britanske biobanke i tvrtke za testiranje DNK 23andMe, istraživači su prikupili genetske podatke i podatke o spavanju na 1.331.010 ljudi, što je ovo najveći genetski skup podataka koji su znanstvenici ikad koristili za proučavanje nesanice.
Pronašli su 202 genetska lokusa i 956 gena rizika za nesanicu. Također, daljnje su analize otkrile da su neki od ovih gena ključni za funkcioniranje aksona ili produžetaka živčanih stanica koji olakšavaju električnu komunikaciju s drugim neuronima.
Također, istraživači su pronašli značajan broj gena za rizik od nesanice koji su bili uključeni u određene stanice u kortikalnom i subkortikalnom tkivu mozga.
Konkretno, vrste stanica upletene u nesanicu uključivale su "striatalne, hipotalamičke i klaustrumne neurone". Rezultati "pružaju nove ciljeve liječenja", objašnjavaju autori studije.
Profesor Posthuma komentira otkrića rekavši: "Naše istraživanje pokazuje da na nesanicu, kao i na mnoge druge neuropsihijatrijske poremećaje, utječe [stotine] gena, svaki s malim učinkom."
"Ti geni sami po sebi nisu toliko zanimljivi za gledanje", dodaje ona. "Ono što je važno jest njihov zajednički učinak na rizik od nesanice."
Sljedeće je ključno otkriće bilo da nesanica ima više rizičnih gena zajedničko s psihijatrijskim stanjima poput depresije i anksioznosti nego s ostalim karakteristikama spavanja, kao što je "noćna sova" ili "jutarnji lajk".
Ovo je "[vrlo] važno otkriće", napominje prof. Van Someren, "jer smo uvijek tragali za uzrocima nesanice u moždanim krugovima koji reguliraju san."
„Moramo preusmjeriti pažnju na sklopove koji reguliraju osjećaje, stres i napetost. Naši prvi rezultati u tom smjeru već su spektakularni. "
Prof. Eus Van Someren
Koautor studije Guus Smit, neurobiolog sa Vrije Universiteit Amsterdam, kaže: "Ova otkrića su otkriće, jer sada možemo prvi put započeti potragu za temeljnim mehanizmima u pojedinim moždanim stanicama u laboratoriju."
